Varalicar.com

Francuski salmonidni safari

Treću godinu zaredom primam pozive od svog prijatelja Nikole Mandića, iz Neuville, malog mjesta u blizini Liona, u Francuskoj, kroz koji protiče rijeka Ain. “Hajde, šta čekaš, sakupi društvo i dođite kod mene da lovimo divlje i debele zebraste pastrmke!”. Poziv je zvučao kao san koji nisam u stanju ni dosanjati ni ispuniti, ne zbog problema finansijske, već organizacione prirode, što nikako ne mogu sakupiti društvo da se zaputimo na put od skoro 1300 km podno švajcarskih Alpa, gdje se sudaraju brda, doline i ravnice, presjecane prelijepim rijekama skrivenim od očiju “običnog” čovjeka.

Na kraju odlučujem da sam odem u Francusku. Rezervišem let Split-Ženeva i 18. maja slećem u Švajcarsku, gdje me Nikola (mnogim našim ribolovcima poznat kao Francuz) čekao ustreptalog pogleda i pun “nervozne” želje da mi za kratko vrijeme pokaže sve ljepote koje kriju vode gdje najradije lovi. Prelazimo granicu i ulazimo u prelijepe krajolike, usjeke između planinskih vijenaca, koji su ispresjecani potočićima i prelijepim dolinama na kojima se napasa stoka.

Dolazak u mjesto Neuville me oduševio i prva pomisao je bila: “Pa ovdje je život stao prije 100 godina”. I zaista, nekadašnji centar industrije je danas mirno mjestašce, sa manastirom i kućama starim preko 300 godina, velikim dvorcima i prelijepim mostom ispod koga se nalazi najpoznatije mjesto za ribolov zebrastih pastrmki u cijeloj Francuskoj. Jednom riječju ‒ raj! Raj za oči, dušu i tijelo, raj koji me podsjeća na moju Krajinu, samo mnogo mirniji i spokojniji, kao da spava nekim davno usnulim snom iz koga se ne kani probuditi.

Rijeka Ain me gabaritom i vodenom snagom podsjeća na Vrbas, samo u malo uvećanom izdanju, sa velikim lijepim prelivima, sedrom ispresjecanim virovima i ogromnim pješčanim i šljunčanim plažama. Ain, ojačana snažnim pritokama Albarin, Bienne i mnogim potočićima, nizvodno od Neuvillea ide ka Lionu i ušću u rijeku Ronu, a zebraste pastrmke (Salmo rhodanensis) imaju tzv. “ronsku formu”, koja se odlikuje manje izraženim prugama, sjajnijom bojom tijela i većom debljinom od onih iz drugih rijeka.

Prvi dan smo iskoristili za razmjenu mamaca, testiranje glavinjara koje sam pravim, kao i onih koje pravi moj prijatelj Nikola Vidmar iz Banja Luke, a koje su se još ranije odlično pokazale u ribolovu francuskih pastrmki, kao i u ribolovu orijaških štuka u alpskim jezerima koja okružuju Neuville (na dan mog dolaska uhvaćena je štuka od 140 cm, težine 16,5 kg, a nekoliko dana prije iste dužine, ali težine čak 23,5 kg). Ja sam se držao ovih balkanskih glavinjara od 6 do 8 cm, dok je Nikola lovio na Potinu imitaciju peša i Monarhov Angel dubokoronac od 9 cm. Odlučili smo da počnemo loviti malo iznad brane, gdje je formirano prilično jako i duboko protočno jezero, koje obiluje bijelom ribom, orijaškim pastrmkama, velikim štukama i grgečima. Već nakon 2-3 minuta imao sam na štapu (Nikola mi je za ovu priliku obezbijedio perfektan Daiwa Samurai S od 2,7 m 20-60 g) prelijepu kalifornijsku pastrmku na Nikolinu glavinjaru od 6,5 cm, ali nisam imao sreće da je izvučem jer se pod samim nogama oslobodila mamca skokom visoko iznad vode. Osmijeh, dobro je počelo, tu su ribe.

Nakon toga prešli smo na pozicije ispod mosta u mjestu Neuville (Pont d’ Ain), gdje se spajaju dva kanala rijeke Ain, ispusni kanal hidroelektrane i kanal prelivne brane. Za ovo doba godine voda je, kao i u cijeloj Francuskoj, bila ogromna, i odlučili smo da probamo plitko i srednjeroneće voblere, koje smo vodili uz sam rub ispusnog kanala (pored sedre), preko rupa i po pješčanom prelivu. Imali smo nekoliko promašaja i spadanja, a napadi su se dešavali pod samim nogama, na mjestima gdje se na pješčanim plažama skupljaju velike količine gamarusa. Ipak, ovo mjesto će nam narednih dana dati sjajne ulove. Inače most na rijeci Ain u Neuvilleu je nadaleko poznato mušičarsko-varaličarsko mjesto, baš zbog velike količine gamarusa, zbog kojih se riba i okuplja.

Nastavak akcije idući dan nas je odveo na jednu od najbogatijih francuskih rijeka, Albarine, planinskoj rječici koja protiče kroz nekoliko gradića, i koja me umnogome podsjeća na Ugar. Rijeka je svojevremeno bila kanalisana i tok usmjeren i betoniran, ali predanim radom nekoliko entuzijasta vraćen je pređašnji sjaj i riblje bogatstvo. Izgradnjom ribljih skloništa, nanošenjem prepreka i preoblikovanjem korita ljudi su ovoj rječici vratili prvobitni izgled, tako da je sada teško prepoznati razliku između Albarinea i bilo koje divlje vode. U ovoj rijeci pretežno obitava prava autohtona zebrasta pastrmka, koja ima veoma veliki prirast i brzo dostiže lovne veličine od 25-30 cm. Kako bi očuvali riblji fond, svako mjesto kroz koje protiče ova rijeka označilo je dio toka kroz gradsku zonu kao specijalni “no kill” riblji revir u kome je, sad pažljivo čitajte, dozvoljen ribolov živim mamcem i fly fishing, dok je varaličarenje zabranjeno (verovatno zbog pogubnog uticaja trokrakih udica). Zbog izuzetno visokog vodostaja za ovo doba godine, koji nam je onemogućavao fly fishing, ja sam UL spin štapom bacao strimere napravljene od crnog i braon marabua, na koje sam uhvatio nekoliko lijepih zebrastih pastrmki.

U divljem dijelu rijeke probali smo pecanje na “balkanske” mamce, počevši od spužvanih peševa, voblera (Bojan iz Vlasenice, Tito Craft iz Jajca, Regoda iz Banja Luke, kao i nezaobilazni Ujka i Zvonko) i Nikolinih glavinjara i šedova. Sve od pomenutih varalica su lovile u narednim danima, ali pastrmke kao da nisu bile raspoložene za slikanje, spadale su kao na traci pod samin nogama, što je mog prijatelja Nikolu činilo nervoznim, a mene sretnim, jer sam znao da će nakon toga uslijediti ono pravo.

Popodne smo se vratili u bazu Neuvillea i odlučili da veče (sumrak i prvi sat noći) pecamo na Ain rijeci, koja je u tom momentu bila na izuzetno visokom vodostaju, tako da smo odlučili da lovimo na prelivu i tik uz samu obalu, gdje se nalazi velika količina gamarusa. Monarchov Angel i Potin peš nam je donio po jednu prelijepu zebrastu pastrmku. Nakon snažnih udaraca, uslijedio je nenormalan nizvodni bijeg od tridesetak metara, koji me najviše podsjećao na snažne begove velike mladice. Borbe sa ribama su trajale do 3-4 minuta, jer su vješto koristile veoma snažnu maticu, puštajući se niz sam tok. Slično je bilo i naredne večeri, a izdvojio bih prelijepu debeljuškastu žućkastu “zebru” na Regodin twitch vobler.
Zbog izuzetno visokog vodostaja većine rijeka, odlučili smo da se posvetimo pecanju na rijeci Bienne i njenoj prelijepoj maloj pritoci Oignin, čiji nestvarni kanjon, u koji se spuštamo vijugavim stazicama koje ljudska ruka nije dodirnula decenijama, ostavlja bez daha. Mahovinom obrasla prašuma, prelijepi dvorac i kamenite ograde vraćaju u neka davna vremena, a čitav krajolik ulijeva neko čudno strahopoštovanje. Sama riječica je dosta bogata sitnom zebrastom pastrmkom (20-40 cm), ali da se uloviti i pokoja veća, koja ostane u virovima nakon izlaska iz Biennea na mrijest. Francuzi su poznati po ribolovnoj tehnici lovom mahačem na viđeno izuzetno laganim nimfama i preciznim prezentacijama u kristalno prozirnim i mirnim vodama. Trenutno nas vrijeme i vodostaj nisu poslužili za fly fishing, što me iskreno i obradovalo, jer ipak sam ja još uvijek zagriženi varaličar, koji obožava velike, jake, brze vode.

Dolazak na rijeku Bienne me ostavio bez daha, pa to je ista rijeka kao moja Sana, samo malo uža i nabujala, isti kanjoni, isti usjeci, podlokane obale, lijepi kanali, znao sam da je to ono što sam čekao, a i vodostaj i boja vode (blago mutna) su mi u potpunosti odgovarali. Odluka je pala da narednih nekoliko dana provodimo na Bienneu prvi dio dana, nakon toga ručak i odmaranje i večernji izlazak na Ain.

Već u prvom izlasku na Bienne imao sam ogromnu ribu na štapu. U spoju dva kanala ispod jednog ostrvceta Nidžinu glavinjaru od 6,5 cm u dekoru piora zakucala je velika riba, koja se samo pustila niz snažni buk i u startu mi izvukla skoro 50 m strune. Nakon nekog vremena uspio sam je zaustaviti i vratiti nazad petnaestak metara, ali to je bilo sve što sam uspio uraditi, riba se zabila u sam ulaz u strmu klisuru i velike stijene i nisam je više mogao pomjeriti. Nikola je nedugo zatim imao još nekoliko lijepih riba na obodu buka, ali ne uspjevamo ih izvući jer su sve bježale u dubinu kanjona niz sam buk i onemogućavale nam izvlačenje.
Nakon toga odustajemo od ovog dijela rijeke Bienne i odlučujemo da isprobamo druge divlje terene nizvodno od mosta koji je označavao granicu nekadašnje no kill zone, a koja je već tri godine zatvorena u dužini od 25 km zbog nedavnog trovanja ribe muljem iz brane hidroelektrane, koji se jednom u nekoliko godina ispušta. Po svemu što je uslijedilo, ova zabrana je urodila plodom i riba se stvarno dobro obnovila i brzo napreduje u sada zdravoj sredini, a grupa lokalnih ribolovaca se izborila da elektroprivreda ne smije u potpunosti ispuštati vodu koja sa sobom nose ogromne količine mulja (svaka čast Nikoli i društvu).

Tereni nizvodno od zabrane pa sve do ušća Biennea u Ain su prava prelijepa divljina, a velika voda koja se ispušta na brani ograničila nam je pecanje na ćoškarenje i prikradanje, u kome smo do samih granica ispitivali naše znanje i umijeće stapanja sa prirodom. Najviše rezultata sam imao na glavinjare u dekoru piora, nezaobilaznog Ujku, malo iznenađenje u vidu davno kupljenih Monarchovih Bombic Special u dekoru potočare i na peševe koje sam pravim. U naredna dva-tri dana su padale prelijepe zebraste pastrmke, pravi borci čiji svaki udarac prožima kompletno tijelo od glave do pete. Bienne nas je iznenađivao sa “zebrama” od 40 do 50 cm i nekoliko prelijepih riba od 54, 55, 57 cm, te dvije debele “šezdesetice”. Dani su prolazili kao na traci, jednostavno smo se toliko zanijeli putujući po prelijepim krajolicima, razgledajući kanjone rječica koji jednostavno mame svojom ljepotom, izazivaju te da uđeš u njih i da nikada ne izađeš, da se stopiš sa prirodom i postaneš njen sastavni dio, daleko od urbanog svijeta i nezdrave civilizacije, da nisam bio ni svjestan kako mi vrijeme brzo prolazi i kako moj drug Nikola napokon postaje zadovoljan i srećan jer mi je uspio dočarati svoj svijet, makar dio svog malog raja o kome ću, nadam se, godinama pričati, pisati i zadovoljno se smješkati u momentima kad ne budem mogao otići na vodu.

Posljednja dva dana smo proveli u malo ležernijem ribolovu pecajući u samoj okolini Neuvillea, Pont d’Aina i mjesta koja se nižu niz vodu prema Lionu. Pretposlednji dan nam donosi još nekoliko lijepih zebrastih pastrmki. Po nešto nižim vodostajima i skoro prozirnoj vodi, ribe nisu mogle odoliti sunđerastom pešu i balkanskim twitch voblerima, prelijepa “zebra” od 57 cm je bila savršeno mirna za poziranje i ovjekovječenje ovog divnog puta. Iste večeri sam sumrak mi donosi prelijepu ribu ispod mosta na rijeci Ain, na samom pijesku nekoliko metara od obale. Nakon kraće borbe po izuzetno velikoj vodi, u kovitlacu gdje se voda vraća nazad prema mostu i udara u stijene, izvlačim 61 cm dugačku debelu “zebru”, koja je napala Monarchov Angel u SFC dekoru.

Posljednji dan je iskorišten za turistički obilazak malog vinarskog mjesta Cerdon, kao i potočića u ovom prelijepom mjestu u kome zbog stalne zabrane i izuzetnog zalaganja mještana ovog mjestašceta žive velike zebraste pastrmke u samo sedamdesetak cm vode. Predivan prizor za oči, kao i prelijepa prilika da naučim nešto novo o ovim zanimljivim ribama. Naime, za zebraste pastrmke vezan je fenomen tzv. “spavajuće ribe”, koja nepomično leži po nekoliko sati na dnu. Usled prilagođavanja svoje boje boji dna slabo je primjetna ljudskom oku, ali i oku drugih manjih riba, što je čini savršenim predatorom u momentima kada se peševi i manje pastrmke približe. Zaista nestvaran prizor je bilo gledati pastrmku kako na malom prelivu nepomično leži i čeka svoj plijen, djelovala je kao mrtva, ali nakon što smo je svojm hodanjem uznemirili pomjerila se u vir i u svega minut-dva vratila svoju normalnu boju.

Posljednje veče smo odlučili da se još jednom spustimo ispod mosta na rijeci Ain i pokušamo prevariti još koju lijepu “zebru”. Nakon svega par minuta Nikola je povikao da ima ribu života, uzela je na samom sudaru jake nizvodne struje i mirne obalne vode. Nažalost, ispostavilo se da nije riječ o pastrmki, nego o orijaškoj deverici, koja je napala Potinu imitaciju peša. Nakon što smo je oslobodili i malo predahnuli, našim iznenađenjima nije bio kraj. Nizvodni zabačaji i muljanja po pijesku donose mi snažan udarac, nakon koga jedva zadržavam štap u rukama i slijedi borba od desetak minuta u jakom kontratoku, u kome se voda velikom snagom vraća na stijene. To je to, to je pastrmka života pomislili smo, ali smanjena vidljivost tokom prvog mraka nam je donijela iznenađenje dugačko 90 cm i teško 6-7 kg. Radilo se o zaista prelijepoj i debeloj štuki, koja je nakon slikanja pažljivo vraćena u vodu da utjeruje strah i trepet u ovom prelijepom viru.

Posljednje jutro smo iskoristili za još jedan odlazak u predgrađe Lyona i obavljanje nekih poslića koji su ostali nedovršeni, čišćenje stana, pakovanje ostatka stvari i žurbu ka aerodromu u Ženevi, moje trčanje po aerodromu kako ne bih zakasnio za let koji je bio zakazan za 13 h, a stigao sam na aerodrom u 12 i 15. Nakon slijetanja u Split uslijedio je put za Banja Luku i povratak mome brdovitom Balkanu, povratak prelijepim debelim potočarama, koje su upravo tih dana halapljivo grizle.

Francuska je prelijepa zemlja i obećavam da ću joj se ponovo vratiti, za šta sam već dobio nove pozive od svog prijatelja Nikole.

Piše: Vladan Kos

Objavljeno u magazinu “Spin & Fly”, br. 23, 2013.