Varalicar.com

Putopis sa Baltika

Proljetni ribolov u južnom dijelu Švedske – točnije u arhipelagu oko gradića Torhamn, postao je svojevrsna tradicija nekolicine ribolovaca sa naših prostora, a ove godine mi smo imali čast otvoriti proljetnu sezonu. Ravnajući se po iskustvu proteklih godina, u marinu Sandhamn stigosmo u zadnjem tjednu 4. mjeseca, nadajući se da su ribe završile mrijest i gladne vrebaju iza svakog kamička.

Osoblje marine Sandhamn na čelu sa starim morskim vukom Uffe-om dalo si je truda u nabavci veoma stabilnih novih čamaca Sandstrom 460 opremljenih stabilnim i protuklizno obloženim podestima na pramcu te novim yamaha motorima od 25 KS kao i jakim 56 LB watersnake elektromotorima sa nožnim upravljanjem i raymarine GPS ploterima. Dakle idealna oprema za obilazak razvedene Baltičke obale sa milijun skrivenih stijena.

Od tolike hrpe mamaca treba izabrati postavu za prvi dan, razmišljajući o različitim svjetlosnim uvjetima koji nas mogu snaći, ovo mi je dio najuži izbor:

Iako je vrijeme po samom dolasku davalo dobar dojam, prognoze nisu baš bile ugodne, no ono što nas je već sljedećeg dana snašlo, nije se moglo nazirati niti u najcrnjim prognozama. Izuzetno hladan i jak sjeveroistočni vjetar prožet naletima susnježice i sitnog leda  koji na nezaštićenom licu ostavlja dojam akupunkture  tupim iglama činio je boravak u čamcu nesnosnim.

No kako je to ružno vrijeme djelovalo na nas, tako je djelovalo i na vodene organizme. Dobrom dijelu  štuka koje smo lovili u plićim lagunama još uvjek je curila ikra, pa smo odlučili pustiti ih na miru i povukli smo se na nešto dublje terene i odlučili loviti ih po obodima  stijenja i manjih otočića, tražeći i najmanji zaklon od ledenog vjetra.  I opet se potvrdila  ona stara poslovica „što ružnije vrijeme – to više riba“  – ribe su uzimale bez razmišljanja i pakirale mamce duboko u ždrijelo, srećom većina ekipe je vješta u korištenju peana tako da su sve ribe preživjele.

Na tim dubljim  mjestima nije bilo niti jedne neizmrještene ribe.  Oluju smo nekako uspjeli progurati na vodi do kasnih popodnevnih sati a onda smo se pridružili kolegama koji su lovili sa obale. I kod njih slično iskustvo sa štukama, no highlight tog  vremenskog kijameta bio je lijep broj ulovljenih morskih pastrva koje su napadale Hechtkillera od 13 cm puno draže nego manje mamce, dakle ciljano su išle na krupniji plijen. Švedskim kolegama koji morske pastrve love raznim metalnim žlicama bila je to važna informacija.  Naime kada pastrve uzimaju krupan plijen, znak je da su se obali približili i kapitalni primjerci i da se svaki slobodni trenutak treba posvetiti ribolovu na tu lukavu speciju.

 

 

Sljedećeg dana padalina nije bilo ali je puhao nemilosrdan sjeveroistočni vjetar brzinom i do 40 m/s, ako uzmemo u obzir da je  Švedima istok  Finska i Sibir onda možete zamisliti kakav skill efekt to na koži čini.  Ako se ne može na more, može se krenuti ka unutrašnjosti, rijeke Lycekbyan i Ronnebyan još uvjek imaju pokojeg lososa i pastrvu u usponu a na mirnijim djelovima da se uloviti i krupnih grgeča.  Meni je na uzvodnom dijelu  rijeke netom prije ribljih stepenica već u trećem zabacu  jedan Havsoring (švedski naziv za morsku pastrvu)  zgrabio Stinger 6 cm i brzinom munje krenuo uzvodno,  ispod pješačkog mosta, no oštri betonski nosač presudio je brzo 10 Lb upredenici, tako da mi je photo session ostao uskraćen, no vjerujem da se on brzo oslobodio piercinga na usni.  U mirnijem dijelu rijeke manji Grgeči su obično u jatima,  napadaju svaku ribicu koju mogu staviti u usta a ona u grgeča nisu mala. No ipak su profinjeni u pogledu umjetnih mamaca, silikonci veličine 6-8 cm im najlakše dođu glave,  uz malo truda i znatiželje i švedske kolege smo „navukli“ na light spinning a trouty shad se pokazao omiljenim plijenom pa nam evo i nakon povratka gotovo svakodnevno Mattis i ekipa šalju fotke njihove nove zanimacije.

Zabavna zanimacija tijekom nepovoljnih vremenskih uvjeta za čamac je i lov haringa po lučkim dokovima. Ta mala riba svakog proljeća u milijunskim jatima dolazi do obale i mrijesti se. Uz brojne predatore, u lukama ih čekaju i brojni ribolovci sa sabiki mušicama u nizu( iako će one zgrabiti i praznu udicu, bitno da nešto svjetluca). Haringe po lukama lovi i staro i mlado, ta mala ali ukusna riba često je na stolu Skadinavaca i pripremaju je na puno načina, naša ekipa se zadovoljila jednostavno prženim filetima

po meni to je  kudikamo ukusnije od onih fermentiranih konzerviranih Švedskih delicija , ali o ukusima se ne raspravlja.

Sljedećeg dana vjetar se napokon smirio na pristojnih 8-10 m/s no na nebu nije bilo ni oblačka, dolaskom u pliće kamenite dijelove u kristalno čistoj vodi mogla se razabrati i najmanja travka – a takvi uvjeti više odgovaraju štukama nego ribolovcu, jer se taj nemilosrdni predator u lovu itekako dobro služi svojim vidom.

 

Nije da ih rad jerk varalice nije uzbudio,  dapače, skoro svaki zabac – praćenje. Mijenjali smo razne vrste varalica, užeg  otklona ( TNT jerk, Project 7, HK) ili šireg otklona (HK Mamma, Pikee) te razne šedolike ili repate silikonce,   od kričavijih do prirodnih kolora, no skoro svaki put samo praćenje do samog ruba čamca, bez konkretnog griza. Ne znam ima li veće frustracije za ribolovca. No dobro, trebalo se malo ozbiljnije poigrati s njima, obzirom da je sunčan dan, stavio sam HK Mammu suspend karaktera i crne boje – dva tri otklona lijevo desno, pa pauza, ispočetka kraća, oko 10 sekundi, pa zatim pauze sve duže, skoro minutu. E u tim pauzama uslijedili su napadi na HK Mammu, i to jedna za drugom, od manjih do većih štuka.

Ali kako je to bio jedini takav mamac u čamcu, logično da su kolege morale potražiti još koju alternativu. I našli su je, i to sasvim slučajno, u jednom momentu kolega Bojan je dobio poruku na mobitel (zbog odgovornosti njegova poziva ne može ga isključiti niti na pecanju) a na drugom kraju strune površinom je plutao plivajući HK u bluefish dekoru, i nakon nekoliko minuta u vodi – baaam, krupna štuka umalo mu je usred te duuge pauze istrgla štap iz ruke. Fish-on ! zaorilo se uvalom.  Ponukani mojim i Bojanovim iskustvom, i ostale kolege su pribjegli ovoj metodi lova sa dugim pauzama, a kao najbolji mamac se pokazao kolor Sandhamn Marine special,  tunirani Perch kolor sa žarko naračastim UV pigmentom na stomaku

Isprobao sam i lov repolikim frogtailom, no i tu samo praćenja do ruba čamca, pauze je tu nemoguće raditi jer mamac relativno brzo završi na travnatom dnu. Onda sam odlučio promjeniti tehniku, frogtail sam stavio na weedless montažu bez otežanja i tako montiranog silikonca jednostavno konstantno jerkao, na taj način mamac nije tonuo tako brzo nego se svakom promjenom cik-cak kretnje vraćao  na površinu, e to se pokazalo ubitačnim.

Taj dan nas je izdašno nagradio ulovima, ali ja sam bio posebno sretan jer se još jednom potvrdilo da niti jedan ribolovni dan na Baltiku nije isti, nego se od ribolovca traži itekako dobra prilagodba, kako u traženju pozicija, odabiru kolora  ali  i tehnika prezentacije.

Sljedećeg dana vjetar je bio u pristojnoj razini i odlučili smo odmah izjutra izaći malo dalje prema vanjskom otoku Inlangen  gdje smo prošle godine jako dobro lovili. Međutim iako smo prošli sve znane hot-spotove i lagune tog podugačkog otoka, od ribe ni traga. Prekrasne uvale su bile sablasno napuštene, da mi je tog jutra netko rekao da na Inlangenu nećemo uloviti ni ribe,  ismijao bih ga i prekinuo svu daljnu diskusiju. No realnost je izgledala drugačije, i opet se potvrdilo ono pravilo, „nema ribolova na sigurno“ . Na razvedenoj obali Baltičkog mora predatori su migracijske ribe. Prateći neki unutarnji nagon ili pak plijen one u toku jednog dana znaju prijeći i par kilometara.

Što se desilo?  Po meni, višednevni ledeni istočni vjetar ohladio je vodu u lagunama na samo 3-4 stupnja i ribe su migrirale u topliju vodu.. .  Nakon višesatnog obilaska tog vanjskog otoka odlučili smo otploviti koju milju dalje  na pučinu i potražiti kojeg bakalara. Iako u proljeće dođu i u pliću vodu, na malo dubljim terenima (oko 20 m) bila je veća vjerovatnost uloviti kojeg krupnijeg, u još većim dubinama naći ćemo i veće primjerke, ali rjetko koji primjerak uspije preživjeti toliku razliku u tlaku pa bi taj sportski ribolov vrlo lako mogao poprimiti karakteristike komercijalnog izlova a mi ribari ipak nismo. Nekad smo koristili azimute i karte da bi došli na te pozicije, no moderni GPS ploteri  nas danas prilično brzo navode do markirane pošte. Švedi tradicionalno koriste metalne pilkere za lov bakalara, no pilker veoma lako zapne za dno, ili kači travu ili kamen, osim toga bakalar je prozdrljiva riba i na pilker se zalete i nedorasli primjerci. Duguljasti silikonci tipa Toby Shad 14 cm ili Turbo-F 10 cm u drečavim kolorima sa UV pigmentom pokazali su se kudikamo efikasnijim, uz to, mnogo manje se kači a i prosječna veličina ulova je veća.

Iako je za ulov prosječne večere bilo dovoljno i par zabačaja, na lovu bakalara proveli smo par sati, napravili smo i uporedni  test  guma VS pilker i opet se potvrdilo da silikonski mamci love krupnije primjerke.

U povratku smo navrnuli također do jednog isturenog otoka Langoren, ali poučen iskustvom krenuli smo obilaziti lagune sa jugozapadne strane, dakle one koje su zaklonjene od tog ledenog vjetra, i to je bio dobar odabir, našli smo štuke na svim obodima a kao top kolor pokazala se boja „Bluefish“.

Dan je dakle bio spašen, nalovili smo se dobrano, osigurali i nekoliko bakalara za večeru te polako krenuli nazad ka luci Sandhamn i našim toplim bungalovima. Svježi bakalar se znatno razlikuje od one fermentirane i sušene spodobe koju nam nude po našim trgovinama koju tek dani namakanja i obilje začina i maslinovog ulja dovedu u jestivo stanje.  Odlučio sam se za klasični Švedski recept, filete kratko zapeći sa obe strane, staviti u keramičku posudu, zaliti umakom od slatkog vrhnja i bijelog vina te lagano krčkati bez mješanja. Ekipa je ukusnu večeru zalila većom količinom  pića pa je nekima jutro bilo puuuno teže od noći, nisu bili sposobni za čamac pa su odlučili mamurluk odmirovati u bungalovima. No Bojan i ja smo ipak željni ribolova  vrlo brzo isplovili u potragu za ribama. Ovog puta cilj nam je bila morska pastrva i to ciljano lovljena jerkom. Iako je taj dio Baltika užasno načičkan bazaltnim hridima i brakovima, za vojne potrebe u morskom dnu je iskopan 10 km dugi kanal. No danas se taj kanal više ne koristi u vojne svrhe ali je pelagičnim vrstama riba postao najbrža putanja prolaska do plitkih uvala gdje se mrijeste. Eh na obodima tog podmorskog kanala u gustim algama kriju se najbrži predatori Baltika – morske pastrve.  Stadosmo na rub jednog takvog stijenja i nakon par zabaca, Bojan ima udarac  i reče „ ihh , udario sam u kamen“ međutim par sekundi kasnije njegovog Hechtkillera plave boje dopratio je Havsoring , riba popriličnih gabarita, po meni 10+ kg, velikom brzinom  plesala je čas oko njegovog  čas oko mog mamca, grabila za leđa, grickala,  gurkala nosom sve do samog ruba čamca, no unatoč svim zabačajima i kontrama u sljedećih nekoliko minuta, nismo je uspjeli zakačiti. U bistroj vodi jasno vidim široka zelenkasta leđa,  vretenasto tijelo, kad se prebacila preko mamca vidim rep sa neobičnom „V“ formom – pa to je nemoguće, to nije morska pastrva, otkud losos u ovoj plićini ? Neko vrijeme smo Bojan i ja raspravljali u čamcu, što smo to odradili krivo, provjeravali dali su udice tupe, ali sve je bilo standardno, nazvao sam starog morskog vuka Uffe-a i ispričao mu to, po njemu, radilo se o Hibridu, mješancu lososa i pastrve, izrazito brzoj ali neplodnoj ribi, koja snagu ne troši na razmnožavanje ali je poznata po svojoj lukavštini i okretnosti… OK, sad smo vidjeli da i takvo što postoji, krenusmo dalje prema uvalama ali sa gorkim ukusom poraženog u sebi…. Neka, polako, vidje ćemo se mi opet, a u glavi odmah smišljam stickbait tanje siluete kojeg ću odraditi čim se vrnem doma….

Petstotinjak metara dalje zastadosmo kod jedne veće „poljane“ morske trave posute krupnim kamenjem, teren raznolike dubine isprepleten kanalima. Kao stvoren za weedless montažu silikona, gledam u kutiju, kad ono-ćorak. Alkoholne pare predhodne noći očito su i na mene utjecale, više od pola mamaca nisam ponio sa sobom.  Ehh onda grabim Spooky! Precizni zabaci u te prazne prostore među travom i duuuge pauze a onda onaj moment za kojeg živi svaki topwater ribolovac, spektakularni skok iznad površine vode i brojanje sekundi za odgođenu kontru… nije za ljude slabog srca, ali za te momente se živi – Baaaaam – kontra a sa druge strane kao da je kamen, pa se „kamen“ munjevito raspali i onda „košnja“ morske trave  jakom upredenicom i par minuta kasnije, duga ljepotica miruje ukroćena uz rub čamca a labirint kanala su zatrpale svježe pokošene alge…

Dakle krupnije ribe su ipak tu, na pola puta između plitkih uvala i par kilometara udaljenih vanjskih otoka. A prošle godine u isto vrijeme već su bile daleko na vanjskim pozicijama… To je čar Baltika, vječita potraga, pretraživanje terena, lutanje….  Nakon toga odlučismo pretražiti jedno poveće područje srednje duboke vode ( oko 2 do 2,5 m) no opet ništa, mjenjamo kolore, brzinu povlačenja, ali nema ih tu…. U toj zbrci kombiniranja Bojan slučajno uze jednog suspend Hechtkillera malo čudnog rada ( sa naglašenim „belly roll“ efektom, rađenog davno za jednog zahtjevnog Njemca) i onda mu krenu serija, desetak komada, jednu  za drugom je dizao gore, a ja ni kvrca, u čemu je fora, što radim krivo, no onda vidim da koristi suspend jerka, ja se prebacim na sličan mamac i onda krenu i mene… Jedna za drugom, ribe osrednje veličine (75-85 cm) grabile su lebdećeg jerka u pauzi…  Dakle opet su u tom opreznom modusu, udaraju samo ako im se čini da je plijen njihov, bez potrebe za jurcanjem.  Tipično za netom izmriješćene ribe, koje glad tjera na griz al višemjesečna letargija ih koči i spriječava nepotrebno trošenje energije….

Tijekom cijelog dana ta tehnika nam je podarila više desetaka ulova, pa smo odlučili ribolov završiti nešto ranije i pridružiti se ekipi koja se do tog doba trebala riješiti mamurluka…

Ukusna topla večera, prepričavanje ludih događaja sa Hibridom i na samu pomen riječi „pivo“  odmahivanje rukom, ok, lekciju su naučili, sutra ih čeka svježi morski zrak…

Sljedeće jutro započinje glasnim buđenjem kapetana Uffe-a „ajmooo spavalice, ustajte, ribe čekaju, kad se vratite kući – spavajte do mile volje, ovo je ipak „radni odmor“  Naravno u roku par minuta svi smo bili na nogama,  brižni Uffe je već skuhao kavu, i krenusmo čekirati prognozu vjetra… Danas je bio plan otići na trolling lososa a ako postoji mjesto gdje se to može kvalitetno odraditi onda je to Sandhamn Marina. Barka za trolling je 7-metarski drveni brod na kojem je kako kaže Uffe „sve točno tamo gdje treba biti“,  gotovo je nevjerovatno moguće da se sa 16 trolling štapova paralelno  panula a bez da se upetljaju, e al za to sve mora biti na svom mjestu. O elektronskoj opremi da ne pričam, 2 gps karte, 2 sonara, radar, autopilot i sam Bog zna koliko još toga čemu niti ne znam smisao ni funkciju, ali Uffe sve to ima pod kontrolom – na zadovoljstvo njegovih mušterija, i zbog toga je jedan od rjetkih koji nudi i garanciju ulova, a svi znamo koliko je teško garantirati takvo što u ribolovu!!! Isplovili smo relativno brzo ka jugu u potrazi za rutom u kojoj možemo očekivati losose, međutim na pučini su valovi bili kudikamo veći nego što je to prognoza najavila (2-3 m) pa od trollinga ništa, no onda je Uffe predložio da se sklonimo  iza otoka na dubine arhipelaga gdje su valovi manji i pokušamo napraviti onaj test o kojem sam mu pričao i dali stvarno silikonski mamci love krupnije bakalare nego pilkeri?!  To mi je izmamilo osmjeh na licu, jer ja rezultat unaprijed znam, ali bitno je starom morskom vuku koji cijeli život od te ribe živi to i dokazati na djelu. Napokon prilika da i mog Pacific Bay-a od 3 oz , uparenog sa Stellom 5000 SW stavim na pravi test – dizanje bakalara sa 30 m dubine. I štap se pokazao odličnim izborom za tu svrhu, prilično osjetljiv da se osjeti tuckanje jigga po dnu ali i dovoljno žilav da izdrži pumpanje krupnijih bakalara.

Iako su u tom „mirnijem“ dijelu valovi bili visoki „tek“ metar i pol  jedan dio ekipe se uredno ispovraćao iza krme, dok smo mi malo čvršći vadili bakalare jednog za drugim, i naravno neizbježna usporedba veličine, da, i ovog puta je silikon dao krupniju ribu i niti jedan se nije zakačio za dno, dok su 2 pilkera ostala krasiti morski pejzaž.

Ehh volim takve dane kad i starog morskog vuka uspijem naučiti na nešto novo….

Povratkom u luku „prodrmani“  dio ekipe morao je odmoriti, no oni čiliji su krenuli put onih stijena uz rub podmorskog prolaza, u potrazi za  morskim pastrvama,  i ponovo susret sa ludo brzim zvjerkama, više desetaka praćenja i samo jedna  se uspjela zakačit, u tom momentu sam definitivno donio odluku da se stickbait  za tu namjenu mora odraditi čim prije, toliko fulanja ni srce najhladnijeg Varaličara nemože podnijeti, a  moje srce  je nakon takvog iskustva sve drugo samo ne cool.

Posljednjeg dana našega proljetnog izleta odlučismo načiniti zanimljivim, brzi doručak i još brže startanje motora, odlasci do onih srednje dubokih prostranstava među otocima. Iako se čini da je tu nepreglednu površinu gotovo pa nemoguće u jednom danu pretražiti, sistematski smo se podjelili u dvije grupe i sa razmakom od 200-tinjak metara češljali dio po dio, zabacivali na 360 stupnjeva u krug oko nas. Zvuči malo čudno, ali upravo ta metoda je urodila plodom i ribe smo našli na identičnim pozicijama, čim se iz jedne ekipe zaorilo „fish ooon“ kratko iza toga to se desilo i drugoj ekipi, dakle iako su migrirale, nisu udarale sporadično, nego smo ih opet pronašli grupirane i to po veličinama.

Te mužjaci od 1-2 kg na jednom mjestu te ženke od 3-4 kg na drugom mjestu, krupnih primjeraka tu nismo našli. No upravo to nas je natjeralo da ponovo odjurimo do isturenog otoka Inlangen u nadi da su se debele preselile tamo, međutim – opet bez i jedne ljuske ! Inlangen nas je ovog proljeća u potpunosti razočarao. No prateći neki unutarnji instinkt, odlučio sam da probamo jednu od dubljih laguna – Maren, ehh – tu smo ih pronašli, debele i gladne, bijesne i ratoborne, ali još uvjek oprezne, nisu gutale jerka u cijelosti nego se kačile samo jednim krakom pri samom vrhu usta. Još jedan detalj bih tu istakao: dio ekipe koji je lovio sa krućim jerk štapovima ( Megabass mephisto) imao je zbog tog kilavog kačenja znatno veći broj otpadanja od nas koji smo koristili nešto mekše Alps Toray štapove. Gledali smo i uporedbu predveza, no tu nismo primjetili razlike, i 1mm fluorokarbonski kao i 75 LB titanski predvez su se pokazali odličnima. Veći problem su predstavljale kopče, manje iskusni dio ekipe se snabdio lijepo upakiranim kineskim kopčama, međutim kopča koja kači jerk varalicu mora biti jaka i duplo osigurana. Svaka greška se skupo plaća. Kad je sunce opet zasjalo punim žarom ponovio se stari problem  odabira kolora, tu je HK Mamma u Black Mamba dekoru bio daleko ispred ostalih kolora, uzimale su ga i u pauzi ali i pri samom padu na površinu vode nakon zabaca.  (fotka stuka i black mamba) Pikeshad 17 na laganoj jigg glavi u Bluefish dekoru se također pokazao efikasnim u tim svjetlosnim uvjetima. Kad se pak naoblačilo najbolje je radio dekor  perch.

Dakle itekako  treba povesti računa da u kutiji ima raznih dekora, jer na Baltiku nikad ne znaš kad će sijati a kad će sunce zaći za oblak i krenuti kiša.

Naš se ribolovni tjedan polako približio kraju,  na ulasku u luku dočekao nas je naš švedski prijatelj Chris koji je svoj kamper parkirao odmah iza našeg bungalova i koji nam je priredio ukusnu  večeru, mješavinu grčkih i švedskih specijaliteta te razna pića, bilo je to ugodno druženje do dugo u noć.  Mnogi paušalno znaju Skandinavce generalizirati kao hladne ljude, no ja se s tim ne slažem. Osoblje Marine Sandhamn kao i mnogi gosti su izuzetno prijazni i gostoljubivi ljudi koje rjetko gdje možete sresti. Na ulici Vas svatko pozdravi sa „hej hej“ i gotovo svi tečno govore engleski. A i krajnje su susretljivi i voljni pomoći. Ekipi iz Njemačke koja je tog popodneva pristigla u Marinu pokvario se auto, osoblje im je odmah dalo svoj zamjenski automobil i organiziralo popravak u obližnjem servisu, bez ikakve naknade. Kad čovjek sve to vidi, samo se zapita, kada se opet vidimo ??

Na kraju svakog putovanja naša ekipa pravi rezime i pravi  zaključke, pa tako i ovog puta u par točaka:

* I u ribljem raju poput Baltika ne postoji „idealno vrijeme“  nego se svakom vremenu ribolovac  treba prilagoditi

* Ne prepustiti se klasičnom načinu ribolova, nego uvjek isprobavati nove stvari i tražiti nove pozicije

* Svaka ribolovna tehnika je ujedno i ogroman prostor za kreativnost i nadogradnju

* Ne budite sebični, razmjenjujte informacije sa drugim kolegama, svakim danom učite nešto novo

* Nikad ne idite na pučinu  punog stomaka i uvjek ponesite malo alkohola za „liznuti“  – to pomaže !

Do sljedećeg putovanja –  Bistro

Dok  i ekipa